Jedan dan u Vukovaru

Posljednji je plamen ugašen…

Neka je djevojčica ostala bez oca,

jedna je žena ostala bez muža.

Krv, suze, znoj...

Takve su mi se slike vrtjele po glavi

kad smo tog, osamnaestog studenog,

djevojčica u plavom kaputiću i ja,

sjedile pored križa na ušću Vuke i Dunava.

Promatrale smo te snažne, tajanstvene rijeke,

razgovarale o snazi grada i slozi naroda.

Razgovarale smo o prolivenim suzama,

razrušenim domovima,

glasnim vriskovima,

i  godinama ispunjenim patnjom.

Gledajući u dubine Dunava,

niz lice mi skliznula suza.

Kako se sada osjeća djevojčica?

Kako izgleda život te žene?

Mnoga su mi se pitanja rojila u glavi.

Trnci su prolazili niz moje tijelo,

kao i sada.

Tresla sam se, mucala na samu pomisao

kako je njoj bilo teško.

Kako je bilo teško dječaku,

u čijeg je oca bila uperena puška?

Što je s majkom

kojoj su iz ruku uzeli dijete?

Kad mi je Željka ispričala svoju priču,

zaboljelo me srce i duša.

Toliko je tuge proživjela,

toliko je suza prolila,

a danas?!

Danas se smije.

Šutjele smo još neko vrijeme,

zatim se pozdravile.

Otišla je.

Vratila se svom životu.

Ostala sam zamišljena sjediti.

Suze su mi navirale na oči.

Nakon nekog vremena ustala sam,

i pošla do Ovčare.

Uhvatila križ, prekrižila se.

Pogledala Vječni plamen,

odšetala do Vodotornja i popela se.

S vrha sam promatrala Vukovar…

On još uvijek ponosno stoji.

Stoji grad…

Sara Matulin, 7.b

Ja u Vukovaru

Ponosan na Dunavu stoji…

Cijeli hrvatski narod

grad heroja voli.

Nakon velike boli u prošlosti,

sunce te ponovno toplo grije

i s tobom se iskreno smije.

U koloni sjećanja svake godine

suze se liju, srca glasno biju!

I ja sam u njoj.

Nad tobom

tisuće zvijezda te griju.

Vukovaru, moj dragulje,

ti si mali, raspjevani slavuj!

Stojiš, stojiš

i nikoga se ne bojiš.

Niti onda…

Niti danas…

 Nika Svrta, 5.a

Mislima u Vukovaru

Sjećanje na tebe,

Vukovaru grade,

moje misli danas

ti ukrade.

Hladno je bilo, tih nesretnih dana,

tražio si toplinu i sklonište.

Nitko nije ostao ravnodušan

na tvoje vapaje i molitve.

Digao si se do neba

koje je s tobom plakalo u tišini,

srce junačko tebe je uzdiglo.

Iz pepela…

Tugu i bol zamijenilo je

sunce i sreća.

Srca su nam s tobom

postala još veća.

Ponos je zavladao,

radost, suze, ushit

na licima nedužnih Hrvata…

Osmjeh,

radost,

sreća,

ozarila je konačno sva srca dječja.

Vukovaru, grade heroja,

svima nama u dušu uklesan.

Tvoju hrabru priču

nikada nitko zaboraviti neće.

Tako niti ja!

Dolazim ti opet!

Dina Čižmešija, 5.a

Moj dan u Vukovaru

Obećala sam sebi,

posjetit ću taj grad!

Hrabar, pun ljubavi, odlučan i čvrst!

Vukovar!

Ulaskom u grad,

ostajem bez daha,

takvoj ljepoti nema kraja.

Nevjerojatan pogled Vodotoranj pruža,

uz njega se Dunav cijelim putem odmara.

U centru grada dočekala nas ona,

velika i prelijepa Vučedolska golubica.

Simbol mira, spokoja i sreće

našem srcu vječne nade.

U studenom kroz njega puno ljudi prođe,

svatko svom prijatelju dođe.

Zapali svijeću,

izmoli molitvu,

jer negdje nekoga još uvijek tamo traže.

Mojem putovanju brzo je došao kraj,

no osjećaji ostaju tamo,

zarobljeni,

u tom nevjerojatnom gradu,

u mom Vukovaru!

Erika Šverko, 5.b

O, Vukovare moj!

Na istoku Lijepe Naše smijestio se on,

grad heroj,

obasjan ponosom.

I tiho, dok Dunav mirno teče,

Vuka mu se pridružuje

 u plovidbi sreće.

Uz nju divno raste cvijeće.

Vukovarski vodotoranj ogromne

vidike širi.

 Pogled na grad, obasjan suncem,

 odmah me umiri…

Vučedolska kultura srasla je tu,

 kao uspomenu imamo golubicu.

 Poštovanje prema tom gradu

osjećamo svi,

veliki i maleni.

Vukovar je grad,

heroj najveći!

Ponosna sam na tebe ja,

zato ponosan budi i ti,

Vukovaru, dragulje hrvatski!

Ela Fundak, 5.b

Vukovarski Bijeli zbor

Okupljen s ulica, vrtova, parkova, bolnica…

Nijemo, jezivo tiho, pjeva Bijeli zbor.

Na pozornici, bez odabira,

okićeni svjetlom lampiona,

ogrnuti platnom trobojnice

i crvenom ružom ljubavi,

bijeli pjevači u zboru zauvijek…

Njih 938 za Vukovar,

 bez ijedne stanke, bez prestanka pjeva…

Glasove muško-ženske,

duboko-visoke,

dječje-odrasle-staračke,

glasove u vis podiže „ vječni plamen“,

neustrašivi dirigent vukovarske povijesti.

U „zračnom križu“ odzvanja jeka

plača, jauka, boli…

Miješa ih i pretvara u melodiju

života, sreće i smijeha.

Radost te pjesme putuje u visinu…

Lovro Erdelji, 7.b