Osnovna škola Jože Horvata Kotoriba

Zbor malih pjesnika je književna manifestacija koja se kontinuirano održava svake jeseni u Zlataru od 1970. godine u sklopu manifestacije „Dani kajkavske riječi“. Osnovan s ciljem njegovanja kajkavskog narječja među mladima. Zbor okuplja mlade dijalektalne pjesnike iz svih kajkavskih krajeva Republike Hrvatske tako da se na priredbi u Zlataru uobičajeno okupljaju autori s područja Krapinsko-zagorske, Varaždinske, Međimurske, Koprivničko-križevačke, Karlovačke, Primorsko-goranske i Zagrebačke županije te Grada Zagreba.

Na natječaj za 54. Zbor malih pjesnika u Zlataru koji organizira Pučko otvoreno učilište dr. Jurja Žerjavića Zlatar u sklopu kulturnih priredbi 54. manifestacije „Dani kajkavske riječi“, prispjelo je 318 pjesama iz 56 škola kajkavskog govornog područja. Prosudbena komisija je za izvođenje na Zboru i tisak u zbirci pjesama odabrala 63 pjesme, 62 autora iz 51 škole.

Našu školu je na spomenutom Zboru predstavljala učenica 6.a razreda, Dina Čižmešija sa svojom pjesmom Zlotni pajdoš. Dina je izvodila svoju pjesmu na završnoj priredbi koja se održala 30. rujna u Zlataru  na kojoj je i nagrađena posebnom nagradom za svoju izvedbu i tekst. Nagradu joj je uručila i predsjednica Povjerenstva, poznata književnica Željka Horvat-Vukelja. Pjesma je uvrštena u Zbirku dječje kajkavske poezije. Dinina mentorica je Nikolina Fuš Zvošec, prof.

Zbor malih pjesnika nas povezuje kao kajkavce, on predstavlja put očuvanja zavičajnog govora te je simbol susreta. Priredba je bila čista radost, val dobrih emocija, čari kajkavske riječi obogaćene prelijepim melodijama kajkavskih pjesama, manifestacija koja se dugo pamti, poziva natrag te ostaje duboko u srcu.

NFZ

U nastavku možete pročitati nagrađenu pjesmicu.

Zlotni pajdoš

Nikaj na svetu čoveka tak ne zdigne

i snagu mu ne da,

kak sončeko dok svetlji.

Ti losi zlotni,

to nebo plovo kak škrljak!?

Ak sem ne dobre volje

i nikaj mi se neda,

sončece pogljedam

i mom se nasmejem…

Ak imam brige i nekaj me moči,

ilji pri srčeku štrecne,

sončece je pok tu

i jo pozobim se grdo

kaj mi se dogodilo.

Kakvu ljepoto sončece nosi,

a nikaj ne košta

niti mu kaj moram dati.

Vun me z hiže vlječe i kak da mi govori:

Jo sem tu, naj se bojati,

svetlo moje joko tebi se oče dati!

A kaj jo njemu morem dati?

Vjutro, dok se zbudim,

a ono me počaka na obloku,

morem ga milo pogljedati,

zafoljiti mu jer se radi njega

smejem, igram, plješem, popevljem…

Sveti sončece milo,

zanavek mi svetli,

od sega si jakše…

A v kmici si i ti počivaj

kaj boš zutra mene pok počakalo

i z zlotnim zobima

mi se onak pok nasmejalo!