Osnovna škola Jože Horvata Kotoriba

Lidrano je smotra literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva na kojoj učenici mogu pokazati svoje talente i sposobnosti u istome. Ove školske godine se smotra po prvi puta održavala online, putem Teamse i Zoom aplikacija, što je bio veliki izazov kako za učenike, tako i za njihove mentore. Na međuopćinkoj smotri, čiji je domaćin bila OŠ Hodošan, sudjelovali su učenici naše škole. U literarnom stvaralaštvu to su bili sljedeći učenici sa svojim literarnim radovima: Hana Sović: Najboljša pajdašica, Lovro Erdelji: Putovanje s Regočem i Kosjenkom te Niko Fundak – Štokrljin. U dramskom pojedinačnom izričaju, točnije rečeno u kazivanju poezije, predstavile su se dvije učenice: Sara Matulin  (Ana Radmanić: Zmotani kotoči) i Dora Zvošec (Anja Vidović: Stranjski svet).

Na Županijsku smotru, koja se održala 16.3.2021. godine plasirao se literarni rad Nike Fundaka – Štokrljin koji je predložen za DRŽAVNU smotru u kategoriji literarnih radova. Čestitke Niko! Njegova mentorica je Nikolina Fuš Zvošec, profesorica.

Sara Matulin i Dora Zvošec također su se plasirale na Županijsku smotru izvrsnim kazivanjem poezije na kajkavskom narječju. Bravo za djevojke! Njihova mentorica je Nikolina Fuš Zvošec, profesorica.

U nastavku donosimo literarne radove.

Nikolina Fuš Zvošec

Najboljša pajdašica

V ormaru me čoka

moja pajdašica droga.

Čista, speglana i nafoldana

čeka novo prectavu.

Čižme zboksane i zgloncane viču:

 Zemi nas vun,

mi bi tak rado toncalje,

po podo drvenomo!

Došel je i te cajt…

Nošnju sem si obljekla,

čižme sem si obula,

losi sem si v kitu sfrkala,

glasno zahajuškala

i z veseljem zatoncala.

                                                                  Hana Sović, 5.b

rječnik: najboljša pajdašica – najbolja prijateljica; čoka – čeka; nafoldana – nabrana; prectavu – predstavu; zboksane – očišćene boksom; zgloncane – ulaštene; zemi – uzmi; vun – van; toncala – plesala; cajt – vreme; losi – kosa; kita – pletenica; sfrkala – nakovrčala; zahajuškala – zaviknula; zatoncala – zaplesala

                             Putovanje s Regočem i Kosjenkom

            Odlučio sam ljetni odmor započeti s pogledom koji seže s dubrovačke tvrđave Lovrjenac na čisto plavo more sve do otoka Lokruma. Tu mi pogled uzvraća moj prijatelj, div Regoč. On tu sjedi već od sedmog stoljeća, uživa u ljepoti tirkizno zelenih i tamno plavih morskih dubina i bezbrižno broji galebove.

            Uz šum valova i toplog morskog vjetra začujem nježan tihi glasić: „Ti ga poznaješ?“ „Da, mi smo prijatelji još odkada sam pročitao Priče iz davnina. Ti si sigurno mala vila Kosjenka, njegova suputnica! Pogledaj, Regoč nam maše!“ Regoč je odjednom ustao i divovskim korakom zakoračio do nas. Sagnuo se i već smo se našli u košaricama koje je Regoč kao naušnice od jadranskog crvenog koralja nataknuo na uha. „Kamo ćemo putovati?“ upitao nas je on. Uzbuđeno sam uskliknuo da bi ih želio povesti lijepom našom Hrvatskom.

         Naše putovanje je započelo njegovim čvrstim, sigurnim, neumornim koracima. Radoznalo smo zavirivali u svaki zaljev i uvalu, sunčali se na pješčanim plažama. Penjali smo se po strmim stijenama i otuda promatrali zelene otoke i otočiće koji plutaju na širokom otvorenom moru. Nizali su se crveni krovovi morskih gradova Splita, Šibenika, Zadra, a odande su nas pozdravljala crkvena zvona najavljujući ljetnu podnevnu vrućinu. Omamila nas je  ljetna sparina pomiješana s mirisima borova, čempresa, lovora i ružmarina te ubrzo otjerala visoko u Velebit. Tu smo se osvježili, a Kosjenka je posebno uživala prosipajući svojim biserima Paklenicu, Sjeverni Velebit, Plitvička jezera, Risnjak. Osjećala se kao kod kuće očarana prekrasnim prirodnim ljepotama nacionalnih parkova. Stigli smo nadomak njihove kuće, približavali smo se Ogulinu. Tu se rodila Ivana Brlić Mažuranić, njene vile i vilenjaci. Posebno su se sretno tu osjećali Regoč i Kosjenka, baš kao kod kuće. Krenuli smo dalje prema Istri. Kosjenka se ukrasila istarskom čipkom i naplesala istarskih plesova.

Regoču se žurilo da upozna glavni grad Zagreb pa je ubrzao korake i začas se našao okružen prijaznim domaćinima, ali i mnoštvom turista. Turisti su ga zadivljeno promatrali, fotografirali fotoaparatima i mobitelima, bljeskali, a on se nije mogao načuditi svoj toj modernoj tehnologiji pa sam mu pokušao objasniti da žele sačuvati uspomenu na lijepe trenutke provedene u Hrvatskoj. Nije me dobro shvatio pa je fotografiranje usporedio s prvim jutarnjim bljeskom sunca. Odjednom je moj prijatelj Regoč ogladnio pa smo požurili preko ravnih slavonskih žitnih polja i šuma. Pratila nas je slavonska pjesma i radišni, ljubazni ljudi. Prijao nam je i slavonski kulen. Napokon smo stigli i u Hrvatsko zagorje, a onda u moje Međimurje. Tu su nam zamirisali vinogradi i voćnjaci. Na poljima smo pozdravljali marljive ljude. Proveo sam Regoča i Kosjenku svojim zavičajem, upoznao ih s prijateljima. Prošetali smo gradom Čakovcem, sve do Starog grada Zrinskih. Pričao sam im o obitelji Zrinski, o prošlosti Čakovca i Međimurja. Pozdravila nas je Zrinska garda. Bio sam jako ponosan!

     Naše se putovanje bližilo kraju jer tu je moj dom. Regoč je želio odmoriti svoje umorne noge i ja sam ga lijepo ugostio. Ponudio sam mu meso s tiblice, međimursku gibanicu, zlevanku i ostala domaća međimurska jela. Divovski se dobro najeo. Dugo smo ostali okupljeni oko stola te uživali u prepričavanju dojmova s putovanja po Lijepoj Našoj. Kasno u noć pozdravili smo se te su oni otišli. Te sam noći u snu dugo čuo Regočeve glasne korake kako nestaju, zapitao sam se gdje je odlučio sjesti i odmarati?...

                                                                               Lovro Erdelji, 5.b    

Štokrljin

Gda je to bilo, duk je hiža saka

bor jenoga štokrljina mela...

Ve njis skoro več opče nega.

Alji prinas, v radijoni,

takov stoljec svoje mesto ima.

Ljeta mu ne znati,

al se išče čist dobro drži.

No, ajde, namo se lagalji,

škriplje pu provem,

i furt ga premečemo sim-tam.

Se štiri noge su mu na broju,

pak na zemljici trdo stuji.

Na njemu sedimo, kovu pijemo, languše jemo…

Itak si misljim,

da mu je

od sega nojljepše

duk čuva cifrasto, dišeče cvetje

koje mojčica na njega dene.

Koje kaj je čul, videl, duživel…

Ljefko mu je zasigurno ne bilo…

Kaj išče ga se čeka,

ne znati?

Na nami je da ga moramo

sam fest čuvati.

                                                                            Niko Fundak, 7.a